Korana Serdarević: Ljuti me činjenica da u srednjoškolskom popisu lektire nema Zagorke

Preporučeno Korana Serdarević: Ljuti me činjenica da u srednjoškolskom popisu lektire nema Zagorke

Korana Serdarević profesorica je hrvatskog jezika i književnosti u zagrebačkoj XII gimnaziji. Premda je na domaćoj književnoj sceni poznata kao nagrađivana autorica kratkih priča, Serdarević se svakodnevno bori s ograničenjima koju pred nju i njezine učenike postavlja zastarjeli kurikulum za hrvatski jezik i književnost, u kojem su već desetljećima domaće, ali i strane književne autorice „nevidljive“ i svedene na tek nekoliko lektirnih naslova.

U očekivanjima reforme nacionalnog kurikuluma, s Koranom razgovaramo o tome kako kao prosvjetna radnica mijenja ovakve prakse.

Konstatirajmo na početku jednu opće poznatu činjenicu: generacije srednjoškolaca i studenata obrazovane su uz zastarjele lektirne naslove, prepune mladim ljudima te dobi neprivlačnih i nerazumljivih poetika i narativa. Među lektirnim naslovima viših razreda osnovne i u srednjoj školi, ali i na fakultetima, uglavnom su za čitanje bila obavezna djela muškaraca u kojima nerijetko žena biva prikazana kao objekt muškarčeve žudnje ili nedostižni ideal, etc. Kada si to počela zamjećivati i kako se odnosiš spram toga?

Nije mi kao srednjoškolki smetao toliko prikaz konkretno ženskih likova, smetalo mi je što nemam pravo dati suprotno tumačenje uloge nekog lika u djelu od onog koje je propisano udžbenikom. U gimnaziji su se uvijek nudile čvrste, gotove interpretacije koje su me nužno usmjeravale na čitanje „po receptu“. I već sada mogu istaknuti upravo taj segment nastave književnosti kao najopasniji – ne mislim da je najveći problem u zastarjelom popisu djela koji se dijakronijski slaže pred tinejdžere, već u jednostranom iščitavanju tekstova čiji su autori smatrani bogovima umjetnosti riječi kojima se ne smije zamjeriti. Općepoznata istina je i to što kažeš, to su redom bijeli heteroseksualni bogovi, a ženskog su spola eventualno njihove muze koje se kod nas sasvim lijepo dijele (ovo ponavljam već davno utvrđenu polarizaciju u povijesti domaće književnosti) na tzv. kućne anđele i fatalne žene. Dakle, s jedne strane imate lijepe, pitome, poslušne i  religiozne Dore Krupićeve, a s druge strastvene zavodnice, inteligentne i sebične demonske žene koje uništavaju muškarce, poput Klare Grubarove ili Kovačićeve Laure. Čim sam to počela primjećivati, počela sam se ljutiti na nametnute interpretacije koje su me navodile da te fatalne žene u svom mladenačkom čitateljskom poistovjećivanju mrzim. Poslužit ću se za objašnjenje riječima Krešimira Nemeca: „Fatalna žena ispisuje krajnje granice individualne slobode i emancipirane ženske samosvijesti u tadašnjoj našoj literaturi.“ Kad sam se dakle okrenula od jednostranog iščitavanja, ono mi je dozvolilo da „U registraturi“ čitam kao „Roman o Lauri“, i da čak i takvu vizuru ponudim u konačnici i svojim učenicima. Ne bojim se pritom šenoinskog pristupa u kojem im tako glorificiram zločinku. Da takvo što radim, vratila bih se na područje crno-bijele karakterizacije, a to je u današnje vrijeme zaista smiješna pretpostavka.

Zanimljivo je kako si nedavno na satu književnosti, dajući primjer za tradicionalni hrvatski roman, odlučila odabrati Zagorkin roman „Grička vještica“, umjesto Šenoinog "Zlatarovo zlato" koje najčešće biva uziman kao primjer. Na temelju čega si to odlučila?

Ljuti me činjenica da Zagorke nema na srednjoškolskom popisu lektire, a Šenoa se ponavlja u prvom i trećem razredu.. Ne želim omalovažavati oca hrvatskog romana, velikog Šenou, i smatram da je nužno predstaviti ga. Međutim, na „Zlatarovo zlato“ već dugo ostaju hladnokrvni, a u predrealizmu obrađujemo „Prijana Lovru“. S druge strane, nisam se odlučila na samoinicijativno ubacivanje prvog dijela „Gričke vještice“ iz želje da ispravljam davno iskrivljene Drine, već iz profesionalne obveze da odgovaram na interese učenika. Naime, u prvom razredu gimnazijalcima nudim mjesec slobodne lektire, kada svatko uzima 15-ak minuta da predstavi knjigu koja ga je na neki način zavela te da razredu objasni zašto. Pritom moram naglasiti da ne stavljam nikakav veto na naslove. To što oni donose je divan kupus: od popularnih naslova za mlade preko žanrovske književnosti do Nabokova i Bukowskog. Uvijek se, međutim, u tom izboru ponavljaju dva imena: Marija Jurić Zagorka i Agatha Christie. Stoga sam odlučila poslušati učenike i iduće godine tradicionalan roman u prvom razredu obraditi na temelju Zagorkina romana, jednako analizirajući njezine romantizirane opise, plošne karakterizacije i utjecaj povijesti. I naravno da planiram i sat motivacije u kojem ću im o Zagorki reći ono što u osnovnoj školi sigurno nisu mogli čuti, i ipak ću dijelom pokušati ispraviti onu gore spomenutu Drinu i upoznati ih sa snagom, voljom i inteligencijom te hrabre žene.

Koliko u obrazovnom procesu uopće imaš prostora za odabir/proširenje lektirne literature? O čemu to ovisi, do koje mjere prosvjetni radnik/ica može učinit vidljivijima djela i osobnosti književnica, autorica, feminizma kao pokreta koji od 60-ih godina prošlog stoljeća (ali i ranije) postaje utjecajan u književnom svijetu. Imaš li još koje primjere u kojima si kanonska djela muškaraca mijenjala s djelima žena autorica?

Iako sam planirala slobodnu lektiru u svim razredima gimnazije, stignemo samo u prvom – to najbolje odgovara na pitanje koliko imamo vremena. Preko ljeta im uvijek nudim neke naslove, ali o njima razgovaram samo s pojedinim učenicima, onima koji su već zaljubljenici i ne treba im motivacija. Što se tiče žena u popisu lektirnih naslova, u gimnaziji se od 96 naslova nude samo dva koje potpisuju žene: Ivana Brlić Mažuranić i Višnja Stahuljak (obje na popisu za prvi razred). Ako uzmemo u obzir da je popis dijakronijski, tj. prati razdoblja od temeljnih civilizacijskih djela, i u konačnici stiže jedva do naših fantastičara, jasno je da autorica ni ne može biti u jednakom broju kao autora. Sad stavljam po strani činjenicu da se osobno uopće ne slažem s dijakronijskim pristupom u podučavanju književnosti, ali ostaje pitanje zašto se ipak u višim razredima nije odlučilo za lektiru ponuditi Jane Austen, Emily Bronte, Agathu Christie, Mary Shelley, George Eliot, Virginiju Woolf, Marguerite Duras, Dubravku Ugrešić?  Pjesnikinje i suvremene autorice ne spominjem jer govorim o samostalnom čitanju cjelovitih djela i povijesnom pregledu kakav nažalost jest. Ne promoviram ideju da „ovog autora mijenjam ovom autoricom“, ne postoje takvi pandani, niti bih htjela nešto nazvati boljom, ženskom inačicom. Također ne smatram da bih autorice na silu trpala, ukoliko ne postoji  doista kvalitetan, cjelovit tekst.

Možeš li se prisjetiti vlastitog školovanja: lektire i popisa litrerature iz književnosti? Kada si počela zamjećivati da se kanon protežira djela muškaraca, "velikih pisaca", "opsežne obiteljske ili povijesne romane" muškaraca? Sjećam se da smo ja i moje kolegice time na fakultetu bile prilično frustrirane, te smo vodile vlastite dnevnik čitanje i sastavljale "paralelni popis" u kojemu je bilo mjesta za neke autorice koje su se u povijesti književnosti tek uzgred spominjale. Koja su djela tebi nedostajala, kako si ih otkrivala? Postoje li profesori/ice kojima si zahvalna za određenu nadgradnju?

Ne moram se puno truditi da se prisjetim, moj je popis lektire isti kao ovaj koji predajem. Gimnazijski se kurikulum za hrvatski jezik nije mijenjao od 1994., a ja sam završila gimnaziju 2000. godine. Ne mogu reći da su mi „djela nedostajala“, jer ti ne može nedostajati nešto za što ni ne znaš da postoji. Sada, kad znam koliko toga želim pročitati, uhvati me panika da nikada neću stići, ali za tu nadgradnju, kad je se uoči, uvijek ima vremena.

Odabir „lektira“ ne može biti idealan jer nije cilj ugoditi čitatelju, njegovim interesima i ukusu. Jedini je uvjet da je popis raznolik i da nudi bogatstvo vizura, tumačenja. Moj put je išao izrazito individualno, ne mogu izdvojiti nijednog profesora, nemam tu romantičnu sliku mentora u životu. Imala sam kao djevojka sreću da mi se stric bavi distribucijom knjiga, a jedna je soba doma služila kao skladište, pa sam još u srednjoj školi tamo kopala, uzimala sve redom. Tako sam iskopala i „Strah od letenja“ Erice Jong. Kasnije sam iz različitih izvora saznavala za različite knjige, fakultet mi je naravno otvorio mnoge prozore. Danas mogu reći da čitam više nego ikad, a nužno se vraćam i na kanon, jer ga predajem. I sasvim mi je jasno što u njemu mogu čitati ponovo, a što ne. Nisam toliko samouvjerena da bih svoje osobne zaključke predstavljala kao najbolje i jedine, ali mogu argumentirano dokazati koji naslovi su u današnjem popisu višak.

Što očekuješ od reforme nacionalnog kurikuluma, kada je riječ o tretmanu književnog polja i jezika?

U prvom zanosu očekivala sam puno. Iako ima hrpetinu nedostataka, prijedlog nacionalnog kurikuluma pod vodstvom Borisa Jokića je ponudio princip podučavanja književnosti koji se meni kao nastavnici svidio jer bih imala slobodu da sama kreiram popis po kojemu ću ih zaljubiti u književnost, iako sam bila svjesna da bih morala raditi puno više. U isto vrijeme mi je odmah bilo jasno: staviti toliku odgovornost na nastavnika je vrlo, vrlo opasno. Osim toga, smatram da (pre)velik broj onih koji smatraju primjerice da se važna djela MORAJU čitati u cijelosti, da obrazovani 18-godišnjak MORA poznavati djela svih pisaca koji su odgovorni za naš nacionalni identitet, MORA znati naizust obilježja ovog ili onog razdoblja, MORA rastavljati riječi na morfeme, razlikovati pridjevni i imenski atribut, razlikovati sve podvrste priložnih rečenica, a pritom može i dalje ostati funkcionalno nepismen. Opsjednuti smo činjenicama i moranjem, ne možemo se odmaknuti, opustiti, tvrdimo da se orjentiramo na učenika, a ne damo im vremena da razmisle, da se udube u jednu temu, konstruiraju osobni stav i argumente, nedajbože da u polugodištu pročitaju samo jednu jedinu knjigu na temelju koje će imati projekte, debate, pismene radove. Bilo bi skandalozno da mladi tako malo čitaju (kad odrasli čitaju tako puno, zar ne?!), jer hrpetinom obveznih kanonskih lektira zaista dobivamo ljude koji u konačnici vole čitati, zar ne?! Vjerujem da je previše straha od promjene prisutno da bi do zbilja velike, korjenite promjene došlo. Nadam se da ću se iznenaditi.

Zadnja izmjena: 22-09-2017 @ 12:59